Među europskim katedralama splitska ima za sjedište najstariju građevinu – mauzolej rimskog cara Dioklecijana. U njoj, na koncu drugog milenija, povijest izmiruje pogansku antičku, kršćansku srednjovjekovnu i modernu baštinu. Mauzolej cara-progonitelja kršćana postaje sredinom 7. stoljeća katedralom u kojoj su na počasnim mjestima postavljeni oltari s relikvijama Svetog Dujma i Svetog Staša, mučenika pogubljenih u obližnjem Solinu.

Vanjski oktogon mauzoleja bio je opkoljen trijemom (peripterom) na 24 stupa. U unutrašnjosti ima kružni oblik sa četiri polukružne i četiri pravokutne niše. U sredini je stajao Dioklecijanov sarkofag, kasnije uništen. Iznad niša se diže osam korintskih stupova od crvenog granita, a nad njima još osam manjih. Na vijencu koji teče uokolo reljefno su prikazani Eroti u lovu, maske i ljudske glave. Osobito su zanimljiva dva medaljona s vrpcama, na kojima arheolozi i splitska tradicija prepoznaju portrete cara Dioklecijana i žene mu Priske. Osobito je zanimljiva konstrukcija kupole zidane lepezastim slaganjem opeka u donjem te kružnim slaganjem u gornjoj trecini. Kupola je sjajila svjetlucavim mozaikom kao i ona u Vestibulu.

Katedrala je, prije svega, danas liturgijsko mjesto čiji tisućljetni kontinuitet najbolje odražava svakonedjeljna misa i obnovljeni sjaj procesije o danu splitskog zaštitnika Svetog Dujma. Najznamenitiji dio katedrale su vratnice koje je 1214. u orahovini izrezbario Splićanin Andrija Buvina, na čija dva krila se na 14 kaseta prikazuju prizori iz Evanđelja, od Gabrijelova navještenja do Kristova uskrsnuća.

Lijevo od ulaza nalazi se šesterostrana propovjedaonica iz 13. stoljeća, građena od skupocjenog zelenog porfira, nekoć pozlaćenog u cijelosti. Desni je bočni oltar bio posvećen salonitanskom biskupu i mučeniku Svetom Dujmu. Oltarski ciborij podigao je Bonino da Milano 1427. godine u kasnogotičkom stilu, a freskama četiriju evanđelista oltar je ukrasio splitski kasnogotički slikar Dujam Vušković 1429. godine. Lijevi je bočni oltar suzaštitnika Splita, solinskog mučenika tangara Anastasija Akvilejskoga, izradio 1448. najveći hrvatski graditelj i kipar svoga doba Juraj Dalmatinac. Osobito je lijep središnji reljef na sarkofagu s prikazom Bičevanja Kristova, gdje Dalmatinac prikazuje Krista pokrenuta mukom i bolju. Glavni je oltar podignut izmedu 1685. i 1689. godine. U sjevernoj niši nalazi se oltar koji je izradio mletački kipar Morlaiter 1767. godine, u kojem od 1770. leže moći Sv. Duje iz Boninova oltara. Najznačajnije djelo u baroknom koru katedrale su drveni nasloni klupa koje su izvorno stajale pred glavnim oltarom, izrezbareni u prvoj polovici 13. stoljeća.

Zvonik katedrale (57 m) je najizvornija dalmatinska srednjovjekovna građevina započeta u 13. stoljeću. Zvonik je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće temeljito obnovljen i ponešto izmijenjen. Danas se stepenicama moguće popeti na vrh zvonika, s kojega se pruža spektakularni pogled na cijeli Split.

Porta septemtrionalis njihov je rimski naziv. Kroz njih je car Dioklecijan kročio u Palaču 1. lipnja 305. godine. Građena su u obliku četverokuta, s dvostrukim vratima, kao dio obrambene vojne taktike (propugnaculum).
Pročelje je dekorirano nišama u kojima su figurirale skulpture četvorice tetrarha (Dioklecijan, Maksimijan, Galerije i Konstancije Klor). Ovim vratima, kroz koja je od Peristila, ulicom Cardo, put vodio direktno prema Saloni kao glavnom gradu rimske provincije Dalmacije, smio se koristiti samo car i članovi njihove obitelji. Danas su s obližnjim spomenikom biskupu Grguru Ninskom, radom velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, jedna od omiljenih splitskih turističkih točaka.

Pod utjecajem Venecije vrata u 16. st. mijenjaju naziv u Porta Aurea, ili Zlatna vrata, što se održalo sve do danas.

Porta orientalis njihov je rimski naziv. Kroz njih se glavnom ulicom, decumanusom, u palaču ulazilo smjerom istok-zapad, sve do Željeznih vrata, a danas do Pjace, središnjeg gradskog trga.
Srebrna su vrata bila skromnije dekorirana od Zlatnih, a od Srednjeg vijeka sve do 1952. su bila zatvorena, da bi tada rušenjem barokne crkve Dušice bile temeljito rekonstruirana. Uz vrata su vidljivi i ostaci osmerokutnih kula, pa se lako može zamisliti ljepota gradnje i snaga nadzora nad ulaznim vratima sa sjevera, istoka i zapada. Ulaskom kroz ta vrata prolaznici i danas imaju priliku hodati po originalnom antičkim pločnikom na decumanusu, kojim su nekad prolazili Dioklecijanovi podanici.

Srebrna vrata su svoju slojevitu povijest u novije vrijeme okitila najvećim događajem za sve splitske katolike, kada je kroz njih 2000. prošao papa Ivan Pavao II., diveći se ljepoti katedrale Sv. Dujma u kojoj se kasnije molio.

Njihov je rimski, izvorni naziv PORTA OCCIDENTALIS, a jedina su od svih četiriju kroz koja je život kolao svih 17 stoljeća splitske povijesti. Kako su otvorena prvoga dana, tako su bila svjedokom svih mijena kroz koje je grad prolazio od rimskih vremena, preko srednjeg vijeka do današnjeg doba, svih vlasti i utjecaja, da bi sve do danas zvonima renesansne ure pozdravljala svoj grad i svoje Splićane.
Na nadvratniku je nekad stajao reljef Nike, rimske boginje pobjede, ali još u petom stoljeću kršćani su na njezinom mjestu urezali križ kao svoj simbol. U jedanaestom stoljeću nad vratima je sagrađena crkvica Gospe od Zvonika, prvotno posvećena sv. Teodoru, s prekrasnim ranoromaničkim zvonikom. U srednjem se vijeku prostor unutar vrata koristio kao sudnica, a do prije samo pedesetak godina je tu bilo carstvo malih trgovina.
Sva je ta povijesna dinamika i danas prisutna, sa stanogradnjom u samim zidovima vrata, zvonikom, dijelom rimske stražarske šetnice s koje puca prdivan pogled na decumanus i Narodni trg, a posebna zanimljivost je gradski sat s 24 umjesto 12 brojki. Uz sama vrata smještena je i jedna od najljepših splitskih plemićkih palača, koja je pripadala obitelji Cipriani Benedetti, i koju krase dva jedinstvena šesterolučna prozora.

PORTA MERIDIONALIS njihov je rimski naziv. Kao vrata koja je – prema nekim pretpostavkama o izvornom izgledu južne fasade Dioklecijanove palače – oplakivalo more, potpuno se razlikuju od ostalih triju. Skromnijih su dimenzija, ali im je i drukčija funkcija, jer se kroz njih kroz Podrume izlazi na more.
Pored renesansnog naziva Aenea-Mjedena, nosila su i atribut Sigurnosna, jer su osiguravala bijeg morem u slučaju napada na palaču s kopnene strane. Uz djelomičnu restauraciju, autentični blokovi vrata iznenađenim posjetiteljima ukazuju na skoro dvomilenijsku vodootpornost. Danas su postala “glavna” jer turisti kroz njih najčešće započinju stručna razgledanja s lokalnim vodičima, i kroz Podrume stižu do središnjeg dijela Palače.

Izvana četvrtastog, iznutra kružnog tlocrta, Vestibul, to staro carsko predvorje i danas djeluje monumentalno. A kako li je tek fasciniralo u svojoj prvotnoj potpunosti: polukružne niše s kipovima; velika kupola sa svjetlucavim mozaikom u bojama, o čemu svjedoči Marko Marulić svojim rukopisom iz 16. stoljeća; bjelina rotondastog zida. Kroz Vestibul se s Peristila ulazilo u rezidencijalni dio palače. No, možete li zamisliti da se do prije nešto više od pola stoljeća baš u njemu stanovalo, da su stanovnici tamo uzgajali i perad i imali vrtove?!

Jugoistočno od Vestibula nalazi se srednjovjekovni kvart, unutar kojega je najstarija ranoromanička kuća iz desetoga stoljeća. Naslonjena je na sam Vestibul, danas je u njoj smješten jedan od najljepših i najnagriđivanijih splitskih hotela, prigodno nazvan Vestibul. Na drugom kraju trga, u nekadašnjoj crkvi Svetog Andrije podignutoj u sedmom stoljeću na mjestu carskih odaja, uređen je Etnografski muzej. Carske odaje nažalost nisu sačuvane, ali su zato Podrumi njihova vjerna kopija, pa je lako predočiti gdje su se nalazile blagovaonica, kuhinja, smještaj za žene, terme…
Šetnjom ostacima Kriptoportika, carse šetnice, dolazilo se do zapadnih odaja u kojima je dominirala knjižnica, da bi uz sam carev stan na jugozapadnom dijelu bile smještene Dioklecijanove terme, danas u unutrašnjosti hotela Slavija.

Znameniti škotski arhitekt Robert Adam smatrao je ovaj hram jednim od najljepših europskih spomenika. Pravokutna tlocrta, hram je služio slavljenju Jupiterova kulta. Leži na povišenom podiju, a ispred hrama stajao je trijem na šest stupova. Reljefni prikazi na portalu, kao i kasetirani bačvasti svod utjecali su na ranorenesansnu arhitekturu Andrije Alešija i Nikole Firentinca u Trogiru.
Transformacija u Krstionicu dogodila se u kasnoantičko doba, a pod građevinom je napravljena kripta posvećena sv. Tomi. U nekadašnjem hramu je početkom 13. st. postavljen krsni zdenac sastavljen od pluteja oltarne pregrade (11. stoljeće), izvorno smještenog u katedrali. Na jednoj od ploča nalazi se prikaz hrvatskog kralja (Petar Krešimir IV. ili Zvonimir), najraniji prikaz jednog europskog kralja u srednjovjekovnoj kamenoj skulpturi.
U Krstionici danas dominira secesijska skulptura sv. Ivana Krstitelja, po kojoj hram nosi ime nakon transformacije, djelo Ivana Meštrovića, a pred njom je postavljena jedna od nekoliko sasvim ili djelomično sačuvanih granitnih sfingi koje je Dioklecijan donio iz Egipta. Krstionica je danas dostupna posjetiteljima, uz ulaznicu.

Peristil je kao središnji trg Palače, smješten u dijelu u kojem je bilo izgrađeno nekoliko hramova, bio namijenjen caru Dioklecijanu, slavljenog kao živi sin Jupiterov. Car se pojavljivao pod arhitravnim lukom središnjeg dijela protirona, podanici su mu pristupali, klečeći mu ljubili skute njegova grimiznog plašta, ili pred njim padali ničice, ležeći cijelim tijelom na zemlji. Crvena boja granitnih stupova naglašava ceremonijalnu funkciju. Naime, od cara Dioklecijana purpur postaje bojom cara.
Gradnjom novoga gradskog trga s vijećnicom (Pjaca) u 13./14. st., Peristil postaje vjersko središte. Danas ga sa zapada zatvaraju palače splitskih plemićkih obitelji Grisogono, Cipci i Skočibušić, naslonjene na njegove autentične kolone i lukove. Svojim renesansnim i gotičkim stilom gradnje i same postaju spomenicima.
Zahvaljujući svojoj jedinstvenoj ljepoti i nesvakidašnjoj akustici, Peristil je postao idealna kazališna scena, kao stvorena za operne klasike ili djela antičke literature, ali i pozornica na kojoj se odvija bogati gradski život. Ispiti kavu na stepenicama uokolo Peristila jedinstveni je doživljaj, jedan od najbližih dodira suvremenog čovjeka s antičkim nasljeđem, ne samo rimskim, nego i egipatskim, jer nad Peristilom budno bdi 3500 godina stara i sjajno sačuvana sfinga, svjedok splitske povijesti. Zato je i papa Ivan Pavao II na tome mjestu zadivljen rekao “Bože moj, koliko li je nogu ovuda gazilo”, zato i Splićani Peristil smatraju centrom Splita i cijelog svijeta.

Podrumi Dioklecijanove palače predstavljaju jedan od najbolje očuvanih antičkih kompleksa ovakve vrste na svijetu, i umnogome su zaslužni što je povijesna jezgra Splita 1979. uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.
U rimsko doba, funkcija im je bila izdignuti prostore careva stana u gornjem katu, ali su bili i skladišni prostor Palače. Kako su konstrukcijski vjerna kopija gornjih prostorija, omogućuju vjernu rekonstrukciju izgleda carskih odaja.
U ranom srednjem vijeku jedan se njihov dio koristio za stanovanje, a u jednoj su dvorani pronađeni dijelovi turnjačice za proizvodnju ulja i vina, i danas izloženi. Gradnjom unutar Palače Podrumi su pretvoreni u otpadnu jamu kuća što su se nalaze nad njima.
Čišćenje podrumskih prostorija zamislio je i otpočeo sredinom 19. st. arhitekt Vicko Andrić, prvi splitski i hrvatski konzervator, a do današnje razine iskopani su i rekonstruirani do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Jedino je istočni dio postao otvoren za javnost relativno nedavno, u svibnju 1995. godine.
Danas se u te prizemne dvorane ulazi kroz Porta Aenea, s Rive, ili pak stepeništem s Peristila. Podrumi su i danas puni života. U njima se redovito organiziraju slikarske i kiparske izložbe, izvode se kazališne predstave, sajmovi poput Međunarodnog praznika cvijeća, gastronomske i enološke priredbe, i mnoga druga društvena i kulturna događanja. Središnja sala, glavna komunikacija od Rive do Peristila, mjesto je na kojem je moguće kupiti vrijedne suvenire, a cijeli ostali prostor Podruma otvoren je za obilazak kao jedna od najvećih splitskih atrakcija, često uz Peristil i sinonim za Dioklecijanovu palaču.